"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Hvala što ste me učinili sretnijim i zadovoljnijim

Slaven Grizelj, Mostar

U vrijeme prije korizme razmišljao sam što napraviti ili čega se odreći kroz korizmu kako bih se pripremio za Uskrs. Uvijek je tu neko odricanje, ali nisam siguran da je od srca ili iz duše jer su odricanja od slatka, alkohola i sl. Dakako, nisu ta odricanja loša i nije mi namjera omalovažavati ih u ovom tekstu , ali sam razmišljao da bih trebao nešto drugo napraviti ove godine. Puno sam razmišljao o tome što napraviti i imaju li neke duhovne pripreme na koje bihmogao otići.  A onda milion pitanja: Otkud meni vrijeme za to, jer sam gotovo svaki dan u drugom gradu, ako ne i u drugoj zemlji? Pa neću imati kontinuitet? Što ću raditi, a da ima smisao kroz cijelu korizmu? Kako zbog posla često putujem ako sam u autu uvijek slušam Radio Mir Međugorje. Taj dan baš vozim iz Mostara u svoj ured u Split i gle čuda: na radiju fra Josip Vlašić govori o temi duhovnih vježbi i da se, tko želi, može prijavi na e-duhovne vježbe. Odmah sam se prijavio i proslijedio informaciju na puno adresa koje su mi padale u tom trenutku na pamet. Onima koje sam u tom trenutku zaboravio i nisu se prijavili, prosljeđivao sam svaki e-mail koji bih dobio. 

Svako bih jutro ustao i pogledao e-mail koji bih proslijedio prijateljima koji se nisu prijavili i čitao bih ili odmah ujutro ili u danu kad uhvatim vremena ili najčešće navečer kad bih odmarao nakon poslovnih obveza. Često smo na večer s obitelji čitali vaš tekst i djeca su oduševljena. Moram priznati da je razmatranje u početku bilo teško jer mi je sve bilo nepoznato područje, ali svaki dan sam stjecao novo znanje. Ruku na srce, nisam ja danas ekspert u razmatranjima, ali mi znatno bolje ide i ove e-duhovne vježbe su mi puno pomogle. Potaknule su me da čitam Bibliju kad god to mogu i imam je svaki dan uz sebe u svojoj aktovci. Ovo iskustvo mi je bilo od velike pomoći i pokazuje da Crkva treba koristiti modernu tehnologiju kako bi došla do vjernika. Ovaj mi je projekt puno olakšao da  ostvarim svoju želju i produhovim se u korizmenom vremenu i više vremena provedem u razmišljanju s Bogom i o Bogu. Ono što bih također istaknuo je da trebamo znati da svaki put kada kažemo kako nemamo slobodnog vremena za druge aktivnosti osim posla – lažemo! Nedostatak vremena jedan je od najvećih problema s kojima se suočava moderni čovjek. Kako sve što moramo napraviti ugurati u 24 sata? Ovo iskustvo mi je pokazalo da je sve moguće. Svaki dan se može odvojiti vremena za Boga i sebe, obitelj, prijatelje...

Hvala svima na ovom hvale vrijednom projektu jer ste me promijenili tako što sam počeo čitati i razmatrati riječ Božju svaki dan i to me upotpunjava. Hvala vam što ste me učinili sretnijim i zadovoljnijim. Naučili ste me osnove razmatranja i na meni je da ih dalje razvijam.

Moje srce gori!

Marija Zelenika, Široki Brijeg

I marijanske duhovne vježbe koračala sam s vama, sa svima onima koji su osjetili želju i potrebu za duhovnom snagom u ovim vrućim ljetnim danima. I sada na kraju tog hoda želim podijeliti s vama svoje iskustvo.

Toliko puta se pitam: „Bože, koristim li ja talente koje si mi darovao? Koji su uopće moji talenti?“ Prebirem po svom životu i tražim nešto veliko, nešto posebno, neki dar koji bi prepoznala kao dar od Boga za druge i ne prepoznajem ga. To pitanje me toliko puta zaokuplja i muči ali ja odgovor ne nalazim. Tražim nešto "veliko" i na kraju shvatim da možda moj dar nije ništa naizgled veliko.

Hodeći s Marijom ovih deset dana vidim kako je Marija bila velika u malim stvarima. Ona se znala smijati, radovati, znala je paziti na Isusa kad je bio malo dijete, ona ga je čuvala. Marija je pravila ručak, s puno ljubavi. Marija je putovala, pouzdala se u Boga, ona je i plakala, bila je i tužna, Marija je imala prijatelje, rodbinu, muža. Marija je živjela svaki dan punim plućima, jednostavno i ponizno. 

Ja možda neću promijeniti svijet, možda neću pisati romane ili pjesme koje će nadahnuti druge, možda neću učiniti ništa veliko u svom životu ali imam obitelj, imam muža, prijatelje, nećake, rodbinu... Svaki dan kuham ručak, kuhat ću ga s ljubavlju. Želim dobiti dijete, čekat ću ga strpljivo, do tada ću rasti sa svojim mužem. Ako treba pomoć mami ili svekrvi napravit kolač, to ću učiniti bez prigovaranja i s osmijehom. Igrat ću se s nećacima iako mi je vruće, jer znam da oni više vole to nego da se dosađuju gledajući crtiće. Popit ću kavu s dragom prijateljicom i s njom razgovarat otvoreno i srčano. U svemu tome, moje srce gori. To su moji talenti! To su moji darovi i tu me Bog treba. Možda će me sutra zatrebati još negdje. Ja ću bit tu i osluškivat ću gdje On treba mene. 

Meni je u ovom hodu posebno lijepo bilo moliti Tihu krunicu, nekako sam tada osjećala najviše da je Marija sa mnom što sam god kroz dan radila. Vama dragi fratri hvala što puštate da vas Bog vodi. Hvala vam što svim srcem ljubite svoj poziv. Hvala vam što koristite talente koje vam je Bog dao, da bi i nas poveli bliže Njemu.