"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Trenuci kad sam Boga mogla gotovo dotaknuti

Tatjana Račić Žlibar, Zagreb

Hoditi kroz korizmu s vama bilo je prekrasno iskustvo! Vaše riječi dovodile su me bliže Bogu, bliže meni samoj! Prekrasni trenuci kad sam Boga gotovo mogla dotaknuti, kad sam ga tako intenzivno osjećala u i oko sebe! Osvješćujući trenuci kad sam bolje spoznavala sebe, svoje slabosti i prostore za poboljšanja, svoje vrline. I jedan dubok, sveobuhvatan mir u meni, bez obzira na bure svakodnevnog života.

Što je bilo teško? Blizina Božja je bila tako lijepa, tako ispunjujuća, tako plodonosna da su moja razmatranja uvijek trajala puno više od sat vremena. Bilo je to prekrasno vrijeme i niti jedan trenutak ne bih propustila. Ponekad kad zbog obaveza nisam mogla razmatrati koliko mi je trebalo neka su razmatranja ostala nedovršena. Vratit ću se na njih ovih dana. Težak je bio nedostatak sna, jer maknuvši sve svjetovne potrošače vremena koji nisu bitni (TV, FB,…), da bi u pretrpanom svakodnevnom rasporedu stvorila vrijeme za naš zajednički hod, uzimala sam od sna. A tijelo postane umorno ako to dugo traje. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ (Mt 26,41) No Bog je i tu velik! Daje duhovnu snagu pa se i to može izdržati.

Što sam naučila? Naučila sam razmatrati! Na početku samo vođena vašim riječima, ali ubrzo sam se odvažila prepustiti Mu se i dugo i plodno sama razmatrati Njegovu riječ, Pismo. Poslije bi na to nadovezala vaša razmatranja koja su me vodila u neka nova, moja, razmatranja. Naučila sam na novi način približiti se Bogu, doći u Njegovu blizinu, osjetiti Ga. Hvala Vam na tom daru! Jako se veselim svim sljedećim duhovnim vježbama, i ovim elektronskim i nekim drugim uživo, ali ovaj poklon, poklon razmatranja, je nešto najljepše što ste mi mogli pokloniti, nešto najbolje za moj daljnji duhovni put. Veselim mu se! Jedna od dobrih odluka je i da jednom tjedno nastavim razmatrati sama (više od toga mi nažalost svakodnevnica ne dopušta).

Bilježnica. Napisali ste da vam damo kratko svjedočanstvo, a ja sam se raspisala, kao i za vrijeme našeg hoda. Hvala na savjetu da pokraj sebe imamo bilježnicu. Prvo sam je stavila pokraj sebe, malu i tanku, kao poslušna učenica, ne  poimajući čemu će služiti. A onda kad sam krenula, tri velike bilježnice potpuno su ispunjene: citati iz Pisma, citati vaših razmišljanja, moja razmišljanja i moji razgovori s Bogom, stranice pune teksta, mentalne mape, crteži… Ja, koja sve radim na računalu, pisala sam i pisala olovkom po papiru. 

Što je još teško? Koliko god tijelo treba više sna, duši već sada nedostaju svakodnevna intenzivna druženja s Bogom. Ali kako mi je netko rekao: „To je kao Preobraženje na Gori. Petar je želio ostati, ali Isus ih je poslao u svijet da propovijedaju Evanđelje.“ I meni je sada krenuti dalje!

Moje srce gori!

Marija Zelenika, Široki Brijeg

I marijanske duhovne vježbe koračala sam s vama, sa svima onima koji su osjetili želju i potrebu za duhovnom snagom u ovim vrućim ljetnim danima. I sada na kraju tog hoda želim podijeliti s vama svoje iskustvo.

Toliko puta se pitam: „Bože, koristim li ja talente koje si mi darovao? Koji su uopće moji talenti?“ Prebirem po svom životu i tražim nešto veliko, nešto posebno, neki dar koji bi prepoznala kao dar od Boga za druge i ne prepoznajem ga. To pitanje me toliko puta zaokuplja i muči ali ja odgovor ne nalazim. Tražim nešto "veliko" i na kraju shvatim da možda moj dar nije ništa naizgled veliko.

Hodeći s Marijom ovih deset dana vidim kako je Marija bila velika u malim stvarima. Ona se znala smijati, radovati, znala je paziti na Isusa kad je bio malo dijete, ona ga je čuvala. Marija je pravila ručak, s puno ljubavi. Marija je putovala, pouzdala se u Boga, ona je i plakala, bila je i tužna, Marija je imala prijatelje, rodbinu, muža. Marija je živjela svaki dan punim plućima, jednostavno i ponizno. 

Ja možda neću promijeniti svijet, možda neću pisati romane ili pjesme koje će nadahnuti druge, možda neću učiniti ništa veliko u svom životu ali imam obitelj, imam muža, prijatelje, nećake, rodbinu... Svaki dan kuham ručak, kuhat ću ga s ljubavlju. Želim dobiti dijete, čekat ću ga strpljivo, do tada ću rasti sa svojim mužem. Ako treba pomoć mami ili svekrvi napravit kolač, to ću učiniti bez prigovaranja i s osmijehom. Igrat ću se s nećacima iako mi je vruće, jer znam da oni više vole to nego da se dosađuju gledajući crtiće. Popit ću kavu s dragom prijateljicom i s njom razgovarat otvoreno i srčano. U svemu tome, moje srce gori. To su moji talenti! To su moji darovi i tu me Bog treba. Možda će me sutra zatrebati još negdje. Ja ću bit tu i osluškivat ću gdje On treba mene. 

Meni je u ovom hodu posebno lijepo bilo moliti Tihu krunicu, nekako sam tada osjećala najviše da je Marija sa mnom što sam god kroz dan radila. Vama dragi fratri hvala što puštate da vas Bog vodi. Hvala vam što svim srcem ljubite svoj poziv. Hvala vam što koristite talente koje vam je Bog dao, da bi i nas poveli bliže Njemu.

Jednostavno sam se prepustila Bogu

N.N.

Dragi fratri!

Imam želju pisati vam. Pratim vas već dugi niz godina putem aplikacije, nekad e-maila, a bilo je tu i susreta na misama u Pazinu pa i u Masnoj Luci 2022. na duhovnim vježbama: Molitva u pokretu.

Ove su me vježbe zaista probudile kao što im nosi naslov: Probudi se, ti što spavaš! Bog me probudio iz „mrtvih“. 

Početak vježbi započela sam u bolnici i to mi je zaista bilo kao spas, nada, prava nada u prvom tjednu došašća, nada da će sve biti dobro. Bilješke su mi ispočetka  bile šture, nisam uspjela pisati. Naime, dobila sam autoimunu bolest trombocitopeniju i to mi je bila druga hospitalizacija unutar 14 dana. Budući da sam i mama 15-mjesečnog dječaka, dodatno me stresla činjenica da moram biti u bolnici.  Stoga, u svojoj nemoći, panici, strahu od smrti i ostalih manjih i većih strahova koji su me obuhvaćali, ja sam se jednostavno prepustila Bogu i svaki sam dan s vama čitala, slušala Božju riječ i molila.

Iz tjedna u tjedan u meni je rasla vjera da će sve biti dobro, da se ne bojim, da me Bog čuva i vodi. Doživljavala sam tjedne Mira, Radosti i Ljubavi u njihovoj punini. Napokon sam spoznala da sam izgubljena ovca i da me Bog traži. Nikad nisam osobno doživjela tu prispodobu, ali u bolnici mi je došlo prosvjetljenje da sam ja ta izgubljena ovca i da On, zamisli samo, On svevišnji ide tražiti svoju izgubljenu ovčicu. Koje li milosti! Nevjerojatno!

Kako su se vježbe primicale kraju puno više sam pisala te mi je drago imati te bilješke koje si trebam ponavljati svaki dan ili svako toliko da ne zaboravim. Stavit ću ovdje nekoliko bilješki, rečenica koje su mene dotaknule:

Sveta Majka Terezija: „Sve počinje s osmijehom“

Gospodin Isus je svjetlo, a svjetlo je jače od mojih tmina.

Trebam drugima dopustiti da budu to što jesu kako bih bila slobodna od drugih i čuvala njihovu slobodu. Radovati se s drugima, jer Ti si u njima.

Bog treba zauzeti prvo mjesto u mom životu. Božja volja je ljubav, on me voli i želi mi dobro.

Majka Božja je i moja majka i želim da mi ona bude učiteljica života kako bih s njom učila prihvaćati Tvoju svetu volju i bila ispunjena radošću.

Bog ima plan. 

Zahvalna sam na tolikim mudrostima, napisala sam ovdje samo neke.  Znam da smo mi ljudi slabi, krhki, stalno podložni grijehu, stalno padamo i ono što naučimo, tako lako i brzo zaboravimo. To je nevjerojatno! Kako se lako zaboravi, kako te svijet lako „proguta“ i opet kreneš nekim svojim snagama. 

Iz ovih vježbi i u svojoj bolesti izlazim promijenjena, prosvijetljena, osnažena, zahvalna i željna Isusa, Boga i dijeljenja ljubavi i mira.

I da ne zaboravim, za mene jako bitno, molim da mi Isus podari krotko i ponizno srce jer samo ono može biti blago prema bližnjemu i u takvu srcu mogu Boga u drugima vidjeti. Hvala vam, dragi fratri i ostali svećenici i sudionici u pripremama e-duhovnih vježbi. Hvala što postojite, što nas vodite.

Bog vas blagoslovio i čuvao!

N.N.

___

Foto: Ray Kim/Unsplash