"Duhovne vježbe su za mene doslovno bile pojas za spašavanje utopljeniku."

Naučila sam "trenirati savjest"

Iva Škarica, Zagreb

Sam put moje prijave na korizmene e-duhovne vježbe bio je baš zanimljiv i, rekla bih, vođen Duhom Svetim. Nisam čula za ove vježbe dok nisam bila u društvu svojih sestara s Frame Zagreb - Siget koje su mi rekle za ovo i nisam ni sekunde čekala već sam odmah, bez razmišljanja, otišla ispuniti prijavu neznajući o čemu se točno radi niti kako će sve skupa izgledati. Nestrpljivo sam čekala Pepelnicu te kada je napokon stigla otvorila sam mail s prvim vježbama, uzela sam bilježnicu i krenula. Utonula sam u molitvu i razmatranje te je sve skupa potrajalo više od sat vremena, a činilo se kao nekoliko minuta. Iskreno, ne sjećam se kada sam zadnji put toliko utonula u razgovor s Bogom i isključila sve svoje misli i ostavila sve svoje po strani. Uistinu sam bila presretna. Duboko vjerujem da sam zaista razgovarala s Bogom jer sam čitajući Evanđelje stalno bila obasipana nekim razmišljanjima, zaključcima, savjetima, smjernicama za život i slično. Osjećala sam Božju prisutnost te da mi On uistinu progovara. Te prve duhovne vježbe su me toliko smirile i toliko sam se osjećala radosno jer sam provela predivno vrijeme samo s Bogom. Nisam bila ni svjesna koliko mi je to vrijeme bilo potrebno. 

Nakon tako divnog iskustva prvog dana jedva sam čekala svaki idući dan i nove vježbe. Polako sam u svoj život unosila odluke, trudila sam se primijeniti na svakodnevicu sve što sam čula u razmatranjima, a najviše sam se trudila raditi na vlastitoj izgradnji i duhovnosti. Najviše sam radosna jer su me ove vježbe naučile da sve ljude gledam Božjim očima, da u svakome vidim ono Božje i da uistinu ljubim bližnjega svoga. Na tu činjenicu sam jako ponosna i toliko sam sretnija otkako se trudim tako ljubiti svoju braću i sestre te svima služiti, pomagati i biti uvijek svjetlo svijeta i sol zemlje. Nadalje, tijekom duhovnih vježbi sam uistinu naučila "trenirati savjest" i uočavati pogreške koje činim za koje ranije nisam mislila da su neki problem. Također, odlučila sam čvrsto izabrati Raj, krenuti Kristovim putem, vjerovati uvijek Božjem planu pa čak i u najtežim trenucima jer On uvijek sve učini puno bolje nego što sam ikada mogla zamisliti. Otkako činim sve što je u mojoj moći, a ostalo predajem Bogu moj život je puno više blagoslovljen i sve više uočavam Božju milost. Priznajem da nije bilo jednostavno i da je bilo teško biti ustrajan. Sram me je priznati, ali dogodilo mi se nekoliko puta u zadnjim danima korizme da od svih obaveza ne bih stigla obaviti vježbe te je njihovo odsustvo činilo i mene tužnijom. Stoga sam nastojala svaki put ispraviti pogrešku i u tome su mi neopisivo pomogle riječi utjehe iz razmatranja.

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Ušla sam s Isusom u grob

Mirjana Kućas, Ozalj

Dragi pazinski fratri,
želim vam reći koliko su mi korizmene duhovne vježbe i vaše vođenje u razmatranju bili na korist. Iako se u sredini razmatranja zla ekipa poprilično potrudila onemogućiti mi nastaviti, Bogu hvala, uspjela sam nastaviti dalje. Moram priznati da kad su me stisnule dodatne obveze, silni umor i različite prepreke da se nekoliko razmatranja pretvorilo samo u čitanje, a tri-četiri su mi ostala neotvorena. Ipak sam gurala dalje. I na kraju, Bog me nagradio onim najvećim, najljepšim i najdragocjenijim darom: svojim prisustvom, samim sobom. Iako bez Njega ne bih bila dogurala daleko, On je nagradio mene. Al takav je naš Bog. Čudan, ludo začudan. Kao ljubav. On, Bog, Ljubav.

Najviše me dotaklo razmatranje na Veliku subotu i poticaj fra Darka da se zamislimo pred Isusovim grobom. Sjedeći pred Isusovim grobom čula sam kako me zove: „Uđi sa mnom u grob.“ I pokušala sam ući, ostaviti lijepi, sunčani dan, ugodni povjetarac, sve drage ljude... i ući u uski zatvoreni prostor, bez sunca i zraka, u samoću, beskonačnu samoću. Ući u grob. Ali u grobu me dočekao Isus. A tamo gdje je On, ne treba ni sunca, ni zraka jer On je sunce, On je zrak, On je sve što nam treba. I shvatila sam: Ostati ispred Isusova groba znači kad-tad otići. Kad te svladaju umor, žeđ, glad, kad te svlada tijelo, otići ćeš. Ali ući s Isusom u grob, znači ostati s Njim. U smrti i u slavi. Ući s Isusom u grob znači umrijeti svijetu da bi ostao s Njim. Ući s Isusom u grob znači umrijeti sebi da bi živio s Isusom.

Bože, daj mi milost umrijeti sebi. Bože, daj mi milost ući s Isusom u grob. Bože, daj mi milost da poput sv. Pavla mogu reći: „Ne živim više ja, nego Krist u meni.“

Dragi fratri, hvala.