"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Tri sestre zajedno u e-duhovnim vježbama!

s. M. Tarzicija, s. M. Edith i s. M. Stanka, Družba sestara naše Gospe

Naša mala zajednica na službi u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji obaviještena od prijatelja (s. Jacinta i gdja. Katarina) o pripremi za svetkovinu Duhova, kroz e-duhovne vježbe, radosno je dočekala takvu duhovnu ponudu. 

Naša najmlađa članica, (s. Stanka) predložila je da bismo mogle zajednički obavljati e-duhovne vježbe u večernjim satima i završiti razmatranje s Povečerjem. U to vrijeme obično se sastajemo na večeru i rekreaciju, a poslije toga molimo časoslov. Imamo zajedničku  molitvu tijekom dana, kao i sv. Misu, ali večeri su nam opuštenije za osvrt na dan kada sabiremo, izmjenjujemo te darivamo Bogu i jedna drugoj ono što smo kroz dan doživjele i primile. 

Iz dana u dan ponirući u tekstove e-duhovnih vježbi osjećale smo kako se događa zajedništvo misli i želja, zahvale i molitve. Naime, to je vrijeme kada se i naša Družba pripremala za Generalni izborni kapitul. Čekalo nas je puno neizvjesnosti i odgovornosti. E-duhovne vježbe su nam pomogle da uz naše redovite molitve još dublje i jače doživimo potrebu prepuštanja Bogu i prihvaćanje Njegove volje. Jačalo je naše pouzdanje da nas neće ostaviti „kao siročad“ (Iv 14,18) nego će pronaći novi put za naše korake i odgovore u potrebama današnjeg vremena. 

Osobito smo doživjele snagu i silu Odozgor kada smo dlanove svojih ruku okrenule prema „Nebu“ odakle nam dolazi svako moguće dobro. Molitva i pjesma bile su izraz jedinstvene želje: „Pred Njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!“ (Ps 62,9)  Tada smo spontano molile i svjedočile o svemu što nam je učinio Gospodin kroz e-duhovne vježbe. Radošću je bilo ispunjeno naše srce, a onda i naša zajednica. Osjećale smo olakšanje pred svim što nas očekuje i s povjerenjem u Ljubav, koja sve vodi, krenule smo na naš Generalni kapitul. Bogu hvala uz „porođajne boli“, ali ne bez Duha Božjega sagledale smo stanje naše Družbe, izabrale Vrhovnu upravu i zakoračile u novo četverogodište. Naša zajednica sve jače osjeća potrebu oslonjenosti na Božju Riječ koja nam pomaže da zaista, tu gdje jesmo, budemo „sol zemlje i svjetlo svijeta.“ (Mt 5, 13,14)

Ostavljen, ali ne i napušten!

Bruno

Kada sam se, našavši na jednom portalu poveznicu za duhovne vježbe u Korizmi, razveselio što ću moći sudjelovati i razmatrati tekstove Svetog pisma, nisam ni slutio što me čeka i kakvu mi je avanturu Gospodin pripremio. 

Borba i hrvanje počeli su već prvog dana vježbi. Uputio sam se u beskraj bez popudbine. To jest mislio sam i nadao se da je duhovna popudbina koju sam nosio uza se dovoljna. Ali prevario sam se. U toj borbi ostao sam potpuno sam, nasred pustinje, bez ikakve nade da ću se vratiti u sigurnost i svježinu hlada. Nigdje nikoga. Sam. Takvu suhoću, usamljenost i napuštenost nikada u životu nisam doživio. Ovo je najteže i najzahtjevnije duhovno iskustvo što sam ga dosada proživio i sada, kad se osvrnem natrag, vidim da je bila prava korizmena pustinja. 

Ali, Gospodin u svojoj mudrosti zna kako voditi. On može probuditi i zaspale kosti i usnula tijela. Tako je i mene izveo iz moje pustinje lakoćom koja je samo Njemu svojstvena. I to ne lažnim stvorenjima i opsjenama već jasnoćom i supstancijom. Ne maglovitim slikama već osvježavajućom bistrinom.

Razmatranja su mi u početku bila iznimno teška, kako po njihovoj naravi, tako i po susretu sa samim sobom. Svako sljedeće razmatranje bilo je sve teže, misli su mi bile zbrkane, volja poljuljana, a doživljeno puno kaosa i nereda. Znao sam da sam ostavljen. Ali nisam bio napušten. Pustio me kako bi mi pokazao da sam sebi nisam dovoljan i kroz to me naučio pouzdanju.

Nadam se i molim da ću i u buduće imati hrabrosti prepustiti se Njegovu vodstvu. Jer moja popudbina nije dovoljna, a moje rezerve nisu dostatne. A On svega ima u izobilju.